IZMEĐU KOPNA & OTOKA

Ovaj će blog biti relativno dugačak, sigurno najdulji od svih koje sam do sada i koje ću od sada napisati. Onaj tko baš ne voli čitati neka se dalje ne zamara tekstom, ionako je sve teški bulšit u rangu “zapratite me za više mudrih savjeta”. Uostalom razlozi zbog kojih ste ovdje meni su nepoznati, to je vaša stvar. Ja imam svoje razloge zašto pišem, stoga nemojte reći da vam nisam rekao ili da niste znali. Čitajte kao što sve na internetu treba čitati, isključivo na vlastitu odgovornost.

Prije deset godina prekinuo sam pisanje o fotografiji nakon jednog čudnog sna, naročito je bila čudna sedma scena u njemu. Taj petnaesti, posljednji esej pod nazivom “San” počinje na 35. stranici BILJEŠKE O FOTOGRAFIJI. Slično je i sa nekim mojim fotografijama, ne svim naravno, ma daleko od toga. To su rijetke fotografije koje sam najčešće snimio po instinktu, intuitivno, ne znajući ni sam zašto. Njihovo pravo značenje znam samo ja, isto kao i pravo značenje nekih svojih snova. Djelovanje je retroaktivno tako da sve to skupa obično otkrijem i saznam naknadno, kada već pomalo zaboravim na sve. Od tada pa na ovamo nisam napisao niti slovca punih deset godina, fotografirao naravno jesam, to mi je ipak primarni oblik kreativnog izražavanja. Znaju to svi oni koji su me tada čitali i sačuvali te objavljene PDF tekstove jer sam ih brzo povukao sa interneta i strpao u mrak svog kompjutera. E sad, da ne bih ja ispao nekakav luđak, frik – umjetnik, tko zna što sve ne jer ljudi ono što ne razumiju vole nazivati svakakvim imenima, zadržat ću se na ovome što sam napisao u uvodniku. Ne pada mi na pamet ići dalje od toga, ni s vama a bogami ni sam sa samim sobom. Granica između zdravog razuma i susjednog ludila, ljubavi i mržnje, života i smrti, uvijek je tanka a danas za prelazak više ne trebamo putovnicu, može se i sa osobnom. Brže je i lakše, nitko te neće skidati sa busa i maltretirati zbog mjesta rođenja, kao mene sredinom 90-ih na granici austrije i njemačke kada sam zajedno sa frendom išao u München kupiti svjetlomjer a on fotoaparat. U povratku smo kao svi čestiti hrvati to šverali preko naše grane da izbjegnemo carinske troškove, klasika. Još i dan danas imam taj svjetlomjer i koristim ga povremeno, Gossen Variosix F.

No prije nego bacite bilo kakav kamen luđaka na mene, za početak bacite prvo svoje oči a naročito razum na crkvu i ostale razne vjerske institucije. Pune su licemjernih vjernika i isto toliko “pastira” koji u ime vjere i boga čine užasne stvari a sve mentalno zdravi i uvaženi građani. Ponos i dika ove sjebane nacije. Ne znam tko je gori, oni, političari ili lažni branitelji. Tko je bliže ludilu ili tko koga pravi ludim? Ja, vi ili oni? Tražite boga? Piece of cake. Ne trebate zbog toga ići u crkvu niti se moliti kao da će te isti čas izdahnuti. Pogledajte malo oko sebe, eno ga u jesenskom lišću, vjetru koji ga raznosi, eno ga na vrhu planine s koje se proteže nevjerojatan pogled samo se treba popeti na nju. Ma eno ga u suncu, mjesecu, u mravu, ptici, vašem kućnom ljubimcu… u ljubavi ako je iskrena, bez očekivanja, bez želja, ciljeva, bez uvjeta. Ako ga tamo pronađete, ma naći će te ga sa lakoćom i u sebi. Više vam nitko neće trebati da vas vodi ili govori što je dobro a što zlo za vas, postat će te neovisni, slobodni i svoji, a najbolje od svega, nestat će svaki strah kojeg nosite u sebi. Ne brinite, lud sam isto toliko koliko i vi, lud kao svi mi jer ljudski je duh i mozak svemir preveliki da bi smo ga mogli u potpunosti razumjeti i o njemu suditi. Pitanje je samo koliko smo sposobni da se posvetimo sebi, koliko imamo vremena i hrabrosti da zaronimo u sebe najdublje što možemo, te koliko smo pri tome budni. Budnost je najvažnija jer život je prepun šumova koji nas odvlače od vlastitog ja, ometanja koliko vam srce želi, na svakome su ćošku. Stoga ću po treći i posljednji put ponoviti nešto što sam provukao kroz prijašnje blogove, možda nekome sjedne kako treba pa se odluči krenuti još malo dalje.

Ljudi se teško mjenjaju a još manje mogu, tko se neće mjenjati, taj gadno zaostaje, tko ostaje isti, taj još gori postaje, onaj tko ne radi na sebi, utapa se, nestaje…

A ponovit ću i svoju “umjetničku izjavu” iz prošlog bloga ARTIST STATEMENT. Ozbiljna zajebancija podmetnuta kao kukavičje jaje, isto kao i neke moje slike. Rijetki su oni koji će proniknuti u njih, fotografije koje ja volim nazivati “rebusima” jer čitanje takvih slika koje u sebi sadrže određenu simboliku a naročito njihovo dešifriranje, nije lak posao i nije za svakoga. Te i takve slike ja ne objašnjavam niti ih izdvajam od ostalih, šutim kao zaliven o njima. One su savršeni lakmus papir za one koji su na mojoj valnoj duljini, da se uspijemo sresti i prepoznati u ovome životu.

Naposletku, kak’ to panonski mornar kaže… odavno se svojih riječi – slika bojim, ja vam tečem i kad stojim, valjda geni Dunava, brošić što se teško pribada, nikad vojnik u armiji ljudi, neiživljeni pisac, noćna ptica fotografska, mučki provokator, gospon umjetnička propalica, ma bitanga jedna koja slika, kaže ili piše ono što mnogi šute a misle.

Zato je dragi moji mudrije da se ja lijepo držim light tema u svom pisanju a što se tiče fotografije? Pejsaži, portreti, street, eventualno aktovi, biti će just fine. Svi će ih razumjeti, nitko ništa neće puno pitati a ruku na srce, daleko se bolje prodaju nego neke nerazumljive umjetničke pizdarije, zar ne? Ili, ako mislite da sam korak – dva ispred svog vremena, kupite od mene ono što nitko ne kupuje. Nakon mene i mog postojanja postoji šansa da se obogatite, istina minimalna, ali nikad se ne zna jer tko ne riskira – taj ne profitira. 😎

Dakle, niti više želim, niti imam bog zna što pisati o nekim važnim ili manje važnim stvarima vezanim uz fotografiju općenito jer najvažnije sam ionako napisao u par prethodnih blogova, plus ono što sam napisao prije deset godina. Uostalom, u današnje vrijeme ionako malo ljudi čita nešto što je duže od par rečenica. Lakše je i jednostavnije a naročito brže, gledati slike na zaslonu svog mobitela. Mislim, nije baš da nemam ništa za pisanje, uvijek imam, ta raspolažem sa dovoljno vremena za sebe, fotografiju i pisanje. Zato je dobro da sam napisao što mi je bilo na pameti jer ono što ću od sada možda i pisati, biti će najviše iz mog svemira. Kojekakve casual pričice sa raznih mjesta na kojima sam napravio neku fotografiju uz pinku ezoterije, ne previše da se ne uplašite. Skužajte zbog toga, ali sustigla me jedna divna, skoro pa zaboravljena emocija na koju sam dugo čekao da me u cjelosti obuzme pa je šutnula u zapećak sve ostalo što bi se još možda moglo reći. Konačno! No ne brinite, ova je emocija univerzalne prirode. Čini se kao najbolja i najtraženija u današnjem vremenu, svi bi smo mogli profitirati od nje, tj. oni koji je mogu prepoznati i osjetiti a oni koji ne mogu, a šta ću im ja, neka se snađu s nekom drugom. Ima ih bogu hvala u izobilju, ako ste emotivni, pa čak i ako niste.

Od prekosutra pa do kraja mjeseca sam free što se tiče vatrogasnih dežurstava jer počinje moj godišnji odmor. Čuvao sam se za njega, ove ga godine nisam želio koristiti tijekom ljeta no ljeto sam zato iskoristio za nešto drugo. Nakon svoje prve knjige ljeto uglavnom provodim na Jarunu, na tzv. “zagrebačkom moru”. Odlazak na Jadran u jeku sezone postao je previše stresan doživljaj za mene, valjda to tako ide u godinama kada već pomalo brojimo zadnje korake do mirovine. Svoju dozu namakanja u slanom moru obično iskoristim prije ili nakon napumpanih cijena, nesnosnih turističkih gužvi i smećem zatrpanih morskih plaža tako da ljetni zagrebački dan ako baš nisam u smjeni, obično započinjem sa 5-6 minuta bicikliranja do jutarnje kave uz jezero, par cigareta te malo rekreativnog plivanja i sunčanja. Doma na ručak (hvala ti ženo moja), podnevna siesta (dremka) pa u nekim kasnim popodnevnim satima opet zajašim svoj bajk, skočim na obližnje jezero kako bih se žešće isplivao i eventualno popio pivce u zalasku sunca. Kažu da je to dobro za organizam nakon plivanja, ali i pivski trbušćić. Krigla hladnog piva u smiraju dana, najčešće sam sa sobom i svojim mislima, katkada sa frendovima koji tu i tamo dođu na jezero. Uostalom, sebi sam najbolji prijatelj i nikada mi nije dosadno u vlastitom društvu. Savršeno kako bih u miru i dokolici detaljno preispitao jednu staru, dugogodišnju emociju koju ću u nekom budućem životnom periodu pokušati kanalizirati kroz fotografiju a možda i šire, nikad se ne zna. Tako nekako izgleda rađanje novog fotografskog ciklusa kod mene, onako ukratko. Začeće se dogodi tko zna kad, obično nesvjesno ili slučajno, kako te već život potrefi. S vremenom se zaboravi na taj ludi seks, no seks bez zaštite ne zaboravlja na vas. Beba u vama počinje da raste, da se gura, meškolji, ne da mira. Hm, pobaciti ili ipak roditi? Vječiti kamen spoticanja kod nas kreativaca stoga sam ja odlučio da ipak rodim.

Sedmo dijete koje očekujem već sada znam da će biti poprilično zahtjevno za podizanje, no svejedno mu se jako veselim. Sedam je dobar broj, broj cjelovitosti i savršenstva (fizičkog i duhovnog). Najmlađi sin THE NIGHTHAWK šesti je po redu kreativni klinac, gradski klipan koji je tek krenuo u prvi razred, mračan i pomalo bezobrazan. Ma volim ga kao i svu svoju djecu, jednako, no katkada je toliko težak i naporan da me je već počeo gušiti, opako uvlačiti u svoj mrak pa mi je prijeko potrebna kćer. Jedno nježno, romantično, pomalo sjetno i melankolično unutarnje biće kao protuteža mračnome sinu kojem sam još uvjek potreban, a i on meni. Čisto za ravnotežu, kao Jin & Jang… ključ rečenice koja se kočoperi na početnoj stranici mog web sajta; “I sell my soul by night and try to buy it back by day.” Ostalih petero djece (ciklusi) već su odrasli, zreli i dovršeni ljudi. Oko njih više nema puno posla niti brige osim da se još dvoje od njih otisne svak na svoju stranu (u knjigama) i za svojim poslom, trbuhom za kruhom.

Živimo u nekakvom natjecateljskom, konzumerističkom, materijalnom vremenu koje sve mjeri prema stupnju ambicioznosti, broju lajkova i sljedbenika, vanjskoj ljepoti i isklesanim tijelima, nekakvom javnom uspjehu a naročito prema novcu. Bože moj kakav presing na ljudski duh koji teži slobodi, hedonizmu, unutarnjem skladu, ravnoteži i miru. Znate li koji su najveći neprijatelji ljudskom duhu? Ciljevi i želje koje si ljudi postavljaju a samo ih doista rijetki dostižu i ostvaruju, redovito uz velike žrtve i puno povrijeđenih duša. Strašna zamka za nesretan život iako prema van sve izgleda sjajno i bajno. Svi sretni i uspješni, najbolji, najveći, najpametniji, ma zvijezde, super starovi, influenceri… kakvo farbanje oblaka, kakva uzaludna bitka. Ne osuđujem ja to niti sam zavidan, ma niti malo jer na to nas tjera jedna sasvim prirodna stvar na koju najčešće ne obraćamo pažnju, podsvjesno duboko ukorjenjen strah od smrti i zaborava. Ivo Andrić je to možda najbolje apostrofirao kada je rekao kako brzo zaboravljamo one koji umru, pa i onda kada su nam za života bili tako bliski i dragi. A zašto? Pa zato dragi moji što smo svi mi već za života zaboravljeni, samo se to najjasnije vidi tek kad umremo, riječi su ovog nobelovca. Rađamo se i umiremo sami, takva je priroda života, a u međuvremenu između rođenja i smrti radimo svakojake pizdarije od svojih, ali i tuđih života. U tom smislu sebe nakon svih mogućih i nemogućih pizdarija doživljavam kao dovršenog čovjeka. Na greškama sam učio a što sam htio to sam i napravio, od materijalnog, duhovnog do onog kreativnog, jer moji ciljevi i želje bili su i ostali skromni i ostvarivi. Ostalo je samo da uknjižim svoje fotografije, a sve dobro što se po putu dogodi samo je ekstra bonus koji me može obradovati, poput neočekivanog dara s neba.

Uostalom, kako to simbolično kaže moj dugogodišnji prijatelj Stanko… “Tu smo da ostavimo barem nekakav trag iza sebe i svog postojanja, a ne da iza nas ostane balavi trag kao iza puža balavca kojeg će već prva kiša isprati“. Sjećam se kada je to rekao na jednom od naših zajedničkih kreativno – filozofskih tripova po Jadranu. Stanko je završavao svoj Jadranski ciklus ja sam tražio neke svoje slike, nitko se nikome nije mješao u ono što radi, čak niti fotografije nemamo iste ili slične, možda jednu ili dvije a i njih smo prijateljski usuglasili. Čija je fotografija bolja, ta ide u javnost. Uostalom sistem je bio jednostavan, svatko na svoju stranu pa se za par sati ponovno nađemo da odmorimo noge, popijemo kavu. Zajebancije i smijeha, anegdota, komičnih situacija, nikada nije nedostajalo jer s nama je redovito išao i Car, naš zajednički prijatelj, pisac i skladatelj na lutnji. Tri pomalo uvrnuta osobenjaka skloni zafrkanciji i humoru, puno vremena za kreativno skitanje obavezno izvan turističke sezone, ma nije moglo bolje. A što se tiče smisla našeg postojanja kao fotografa, kreativaca, umjetnika… fotografije su u svom fizičkom obliku a naročito knjige, najbolji tragovi po kojima će se uvijek lako doći do nas, ako ih ostavimo iza sebe.

Ostati će samo slike što govore jezikom svojim tihim
da žive život samotni svojim zasebnim životom mirnim
a knjige razne slikama ispunjene, dio su mene koji samo spava
u knjižnicama, privatnim zbirkama ili na nacionalnim policama
kad ih netko otvori, slike u njima gleda, ja opet postajem java
dok govore o meni, o duši mojoj slavonskoj što u njima počiva.

No pustimo filozofiju i moju traljavu amatersku poeziju pa se vratimo onome što se događa sada, to je najvažnije, život kojem se treba radovati svakoga trenutka u kojem jeste, sve dok traje. Niti jedan kreativni porođaj nikada nije lagan no jednom kada krene onda ide, naročito ako guraš. Djevojčicu koju nosim rodit ću na jednom od Jadranskih otoka. Ne patim za egzotičnim mjestima i ne znam kakvim velikim putovanjima da bih napravio “sjajne” fotografije. Toliko putujem vlastitim, unutarnjim svijetom da sam oslobođen pustih želja za ne znam kakvim mjestima i prizorima kojima ću obogatiti svoj fotografski opus. Odgajat ću tu curicu u vlastitom dvorištu, širom naših prekrasnih hrvatskih otoka, školovati je što dalje od grada i mraka, učiti je životu i učiti od njezina života. Iziskuje to prilično vremena i truda, pa i troškova, no neke su stvari jednostavno jače od mene a ne žurim nigdje. Najvažnije od svega je da znam što tražim i da znam kako to pronaći. Smjer mi je još 90-ih pokazala jedna opasna misao francuskog pisca i filozofa Henrija Laborita koju sam pročitao na početku sjajnog filma Mediterraneo; “In times like these, escape is the only way to stay alive and continue dreaming.” Sjećam se dobro te rečenice, zapisao sam je u nekim svojim fotografijama iz ciklusa UNIVERZALNA SJEĆANJA. Funkcionira li ta ideja u suvremenom svijetu i načinu života koji vodimo? Nemam pojma, ali ću saznati.

Trenutno sam na trajektu, putujem, onako metafizički. Nalazim se negdje između kopna i otoka kako to već piše na zidu mog Facebook i Instagram profila; “Somewhere between mainland & island.” Novi ciklus, novo je putovanje na koje krećem, nekako ćutim možda i najvažnije, ono najbolje, prema sunsetu. Ne znam koliko će trajati niti znam što ću sve doživjeti, no javit ću vam kako napreduje, podijelit ću doživljaje sa vama, barem neke. Ma podijelit ću ih sve, ali polako, čemu žurba, nije to baš samo klik-klik-klik… vrag odnija želje, ciljeve i prišu… da ih odnija! 🏝️