ZAR OPET?

Popio sam kavu i krenuo da potražim neke nove fotografije. Otok je otok, biti će i više no dobar kako bih službeno obavio “porođaj” novog ciklusa pa makar bio i toliko neprivlačan kao Čiovo. Prvi prizor koji mi je privukao pažnju bio je identičan onom Jarunskom. Opisao sam ga u svojoj istoimenoj knjizi a možete ga pročitati OVDJE ako vas zanima. Dobro nije baš u dlaku isti prizor, ali je tu negdje. Dovoljno da se upitam; Max, pa zar opet počinješ sa ležaljkama? Iako sam je snimio, ta fotografija neće biti dio ciklusa ma koliko god da je nekome dobra. Znate li zašto?

Zbog krivog horizonta. Šalim se naravno, ta znate što mislim o krivom horizontu, eno piše moje mišljenje u uvodniku knjige JARUN. Isto tako mislim i o savršeno oštrim fotografijama, perverzno upeglanih boja i tonova, savršenih kompozicija ako je to njihov osnovni i jedini smisao, a mnogima to jest. Dalje od toga slabije se vidi i gleda stoga ne pripadam toj kategoriji fotografa, pixel peeperima kako ih se često naziva. Ne, pravi razlog zašto će ova slika živjeti samo unutar ovog bloga je taj što sam je na neki način već doživio, prije deset godina na Jarunskom jezeru. Podosta mojih slika završi tako ma koliko god one bile dobre ili loše. Mislim da nema goreg kritičara nego što sam ja sam sebi, ali to ima i svojih dobrih strana. Koliko – toliko izbjegnem repeticiju, ponavljanje u svojim fotografijama a što je čest slučaj kod mnogih autora. Nije lako biti originalan i prepoznatljiv u današnje vrijeme kada ne postoji više ništa što nije snimljeno, od mrava pa sve do svemira. Stoga sam odavno napustio tu ideju svojevrsne autorske posebnosti pa ne silujem dobitnu kombinaciju niti tragam za svojim specifičnim stilom po kojem ću jahati dok sam živ jer se pokazao uspješnim. Kod mene bi recimo to bio crno-bijeli ciklus UNIVERZALNA SJEĆANJA od kuda je najviše fotografija pronašlo svoje kupce i zbog kojeg sam najčešće bio pozivan na izlaganje od strane kustosa. Mudar i probitačan fotograf brzo bi shvatio formulu, uzjahao svog vranca i ožeži samo tako. Ja to nisam, ni mudar a bogami ni probitačan i znate šta? Dobro da je tako. Nema presinga, nema jurnjave za slavom ma što god ta riječ značila, a najbolje od svega, nema priklanjanja tuđim ukusima. Ono sam što jesam, radim to što radim svidjelo se to nekome ili ne.

Pa da skratim priču i završim ovaj blog sa načinom kako snimam, ali i kako biram svoje fotografije, onako u kratkim crtama. Par dana intenzivnog smucanja po moru natjeralo me da svojom digitalnom kamerom okinem točno 184 snimka, cca 5 laika filmova. Bez obzira što radim digitalno nekako se zadržao filmski pristup u meni a tako je i sa podešavanjem boja. Bez puno preseravanja i kolorističkog nabrijavanja, filter koristim na objektivu a ne u photoshopu. Jesam li puno ili malo snimao? Ne znam, ali meni je bilo dovoljno da za početak izdvojim oko 15-ak fotografija o kojima ću dobro razmisliti, pustiti ih da se jave one koje su moje a ostatak odlazi u nepovratni mrak. Tipujem da ih je jedno četiri ili pet, rano je još za konačnu odluku, no u svakom slučaju premalo da bih se odmah kurčio novim radovima na svojoj web stranici. Snimanje je samo pola posla, druga polovica je pažljiva selekcija snimljenog materijala i izbor pravih fotografija. Mnogi padaju na tom polju. Osim sebi, katkada i slikama treba dati vremena da vam se same jave, malo narastu a naročito da pronađu svoju publiku, pokažu se u svoj svojoj ljepoti i smislu. Ako ste iskren autor dosljedan sebi, ne treba žuriti niti puno brinuti o tome koja je dobra a koja loša fotografija, koja će se svidjeti publici a koja ne. Birajte samo one koje su doista vaše, one u kojima ste nešto doživjeli ili osjetili, one koje najbolje pokrivaju vašu osnovnu emociju ili ideju. Njih će te najlakše moći objasniti bez potrebe za skrivanjem iza famozne rečenice; “Neka fotografije govore same za sebe.“ Pravi razlog zašto ste je snimili ionako će samo malobrojni u potpunosti razumjeti i osjetiti. Uvijek je tako.