Dok uz jutarnju kavu oprezno pregledavam prvi snimljeni materijal, pilot fotografije novog ciklusa, vratit ću se malo unatrag. Na jednu svoju fotografiju koja mi jako znači, kao nekakav glavni putokaz u ovu novu avanturu koja pretendira da postane konstantni “work in progress”. Imam više takvih slika, ali neću ovdje pisati o njima jer sve one sada žive nekim svojim zasebnim životom mimo mene. Tu i tamo im se vraćam kako bi smo se zagrlili, upitali za zdravlje, život, ma znate i sami kako to već ide sa vlastitom odraslom djecom. U ovoj kategoriji biti će neke sasvim druge slike, više onako casually, iza scene. Pokoja fotografija većinom s mobitela kao autentična ilustracija neke usputne pričice, atmosfere, doživljaja, uz možda malo filozofiranja, ne previše. Nemojte brinuti, nastojat ću da budem što kraći u pisanju. A sada uključite zvučnik ako još niste. 🔊
Popodnevno je sunce još uvijek prilično žestoko pržilo a pogled koji se pružao od kapelice Sv. Mikula prema Unijama oduzimao je dah. Pristojno sam se oznojio do vrha i još nisam ni pošteno došao k sebi a već sam namještao svoju staru dvooku škljocaru i kadrirao ovu scenu. Kao da će mi nešto pobjeći, sunce pasti u more, otoci otploviti, poput nestrpljivog amatera. Kao da se u meni probudila neka prokleta neman u trenucima snažnog ushićenja zbog prizora koji se ukazao ispred mene. Okinuo sam prvi snimak, zatvorio preklopni šaht na tražilu dvooke Yashice i sjeo da malo odmorim, zapalim cigaretu kao pravi planinar. Pojma nemam što sam snimio, kao da sam to učinio u nekakvom transu. Nije to digitalac pa da odmah vidim jesam li negdje kiksao a sigurno jesam, uvijek je tako kada nekamo trčim nepromišljeno, bez dubljih osjećaja. Pušio sam zagledan u prizor ispred sebe. Bilo je nešto veličanstveno a istovremeno smirujuće u njemu. Tišina, nigdje nikoga, nirvana. Čuju se samo Lyristes plebejusi, morski trubaduri. Mjerim svjetlo i određujem ekspoziciju, kontraliht je, malo zajebano. Razvijanje crno-bijelog negativa prilagodit ću ovom snimku kako bih izvukao najviše što mogu iz njega. Kadriram drugi snimak, ovoga puta polako i bez žurbe. Ostavljam si dovoljno vremena kako bih osjetio sliku kroz tražilo fotoaparata. Okidam… i još jednom, identičan kadar, onako za svaki slučaj ukoliko se slučajno dogodi nekakvo fizičko oštećenje baš tog snimka, iako se nikada ne događa. Toliko sam pedantan pri razvijanju i baratanju sa svojim negativima da je to skoro pa nemoguće. Znam što sam sada snimio, ali nisam znao da će mi ta fotografija baš toliko značiti. Zadržavam se još neko vrijeme, ovoga puta bez potrebe da fotografiram.
Kao da su ovu fotografiju istovremeno snimila trojica. Jedan golobradi mladić koji je često znao sjediti pokraj Dunava, mladi mornar bivše ratne mornarice koji se na otocima što ih je posjećivao koristio svakom mogućom prigodom kako bi se osamio uz more, do eto fotografa u zrelim godinama koji sjedi na najljepšem vrhu otoka Lošinja. Šutimo sva trojica zagledani u daljinu, nosnice nam širi miris borova dok slušamo morske trubadure kako pjevaju sa okolnog raslinja. Provincijalac sa Dunava, mornar sa nekog od naših otoka i fotograf sa Jaruna. Kakva ekipa! Mislim, ne bi bilo zgodno da još i razgovaramo jer to je jedna sasvim druga dimenzija, korak nakon kojeg prestaje ovako jasan pogled na Unije a počinje pad u ambis. I tako dok šutimo i sanjarimo svaki svoje snove, maštamo kao djeca, lagano se smješkamo sva trojica. Netko se smješka svjetlima velegrada, netko djevojci koja ga čeka a netko svim svojim dosanjanim i nedosanjanim snovima. Kao što se smješkam upravo sada dok gledam neke nove slike. One što izranjaju iz sna i mračnog fotoaparata pa polako na danjem svjetlu postaju neka nova stvarnost, moja java.