Da li ste se ikada uhvatili kako kažete… eh, da mi je sada fotoaparat? Vjerujem da neki jesu, barem u vremenu prije nego što su mobiteli preuzeli sveopću ulogu fotoaparata. Ja se doista rijetko uhvatim u toj rečenici no ovdje sam se uhvatio u nekoj drugoj… eh, da mi je sada stativ.
Šetao sam u popodnevnim satima po Kaštelima onako neobavezno, sa fotoaparatom naravno. S noge na nogu kako bi se reklo uz pauzu za kavu na nekoj od riva sa zgodnjikavim pogledom na more. Fina šetnjica od plaže za pse iz Štafilića pa do baletne škole između Lukšića i Kambelovca uz pokoji usputni snimak. Stativ sam ostavio u automobilu parkiranom u Štafiliću gdje sam došao u posjet mlađoj kćeri koja tamo već neko vrijeme živi i radi. U povratku iz šetnje sjeo sam na jednu drvenu klupu uz more, ubijte me sad ako znam u kojem od Kaštela. Da malo odmorim noge, popijem gutljaj – dva vode i zapalim cigaretu. Sunce je već zašlo iza Trogira a večernja su se svjetla počela paliti i onda odnekuda dođe, sama od sebe… slika.
Iako sam imao fotoaparat uza se, nisam je snimio njime već mobitelom. Zašto? Pa nije bilo dovoljno svjetla, eto zato. Hah, pa mogao sam povećati ISO osjetljivost na digitalcu, zar ne? Pa mogao sam, ali nisam. Pa zašto pobogu crni Makše? Pa zato što snimam na najnižoj ISO vrijednosti fotoaparata, cijeli ciklus, ama baš sve i toga se dosljedno držim kao i ostalih zadanih parametara. U ovom projektu kao mali kuriozitet koristim tek Black-Mist Diffusion filter na objektivu fotoaparata. Ne podnosim sterilnu savršenost digitalije a ovaj filter malo ubija oštrinu, rasvjetljuje sjene, “rascvjetava” vršna svjetla (highlightse), smanjuje kontrast te ukupni intenzitet svjetla kreirajući pri tome pomalo sanjiv, zamagljeni look dajući snimku filmski efekt. Sređivanje RAW datoteka (digitalni negativ) je vrlo rudimentarno i bez previše filozofiranja. Ne koristim presete, programske filtere i efekte a svaki snimak individualno podešavam u okviru svojih parametara i na osnovu svog filmskog iskustva. Nema naknadnog dodavanja ili oduzimanja elemenata (photoshopiranja), nema pretjeranog izoštravanja, osim za web i eventualno društvene mreže na kojima se drastično smanjuje kvaliteta prikaza. Naravno, dobro kalibrirani monitor je must have ako namjeravate svoje fotografije izrađivati i na papiru. Tek tada se pokazuje sva raskoš snimljene fotografije ili svi njezini nedostaci. Gledanje isključivo na monitorima laptopa, kompjutera i najgore od svega mobitela je ništa, tek obična, štura informacija o slici. To vam dođe kao onaj vic o ženama, sto monitora a dvjesto različitih slika.
Ludost, pretjerivanje? Moguće, ali znate što? Naučio sam koristeći filmove i kojekakve stare krame od fotoaparata da određeni limiti i ograničenja potiču neke druge stvari, kao i kreativnost. U ovom slučaju sve je podređeno ideji vodilji, osnovnoj emociji ciklusa na kojem radim. Nema poslije naknadnog predomišljanja pa unutar projekta bude papazjanija od različitih formata ili tehnika. To je neozbiljno od strane autora, ostavlja dojam neodlučnosti i kao da poručuje kako autor nema pojma što radi. Osim toga cijenim uniformnu autorsku jasnoću kada je riječ o nekim cjelovitim pričama, serijama ili ciklusima. Sve mimo toga izaziva košmar u meni, kao da čitam knjigu sa šarenim slovima. Da ne idem sada dalje o tome jer to je neka zasebna, vrlo ozbiljna i puno opširnija tema vratit ću se ovom prizoru kojeg sam snimio mobitelom. Neke fotografije jednostavno nisu moje i ne treba oko toga dramiti, ta doći će opet neke druge, samo opušteno. Naravno da bih je snimio fotoaparatom da sam ponio stativ koji bi mi omogućio dužu expoziciju unutar mojih tehničkih ograničenja koja sam si zadao prije no što sam uopće zaronio u ovu fotografsku avanturu. Uostalom, prošao sam tuda ranije tijekom tog popodneva pa sam snimio fotografiju na istom mjestu, ali u sasvim drugačijem modu. Tako vam to ide kod mene. Prije samog početka nekog projekta dobro razmislim koje ću filmove koristiti i koji format kamere, napravim pilot fotografije kao što sam to učinio u ovih par dana, pa ako sam zadovoljan rezultatima nastavljam dalje. Princip koji koristim i sada radeći sa digitalnom kamerom. Eto, posrećilo mi se da sam ovaj prizor ipak brzinski snimio mobitelom a slika kao takva ostat će samo kao uspomena u ovom blogu. Ludost ili glupost živo mi se fućka, princip je moj, kao i ovaj prizor u kojem sam se pozdravio s morem, do ranog proljeća kada nam vrate prokleto ljetno vrijeme i dan postane duži. Do tada? Jesen i zima vrijeme su za moj Yin, za THE NIGHTHAWK. Ovoga puta na najvišim ISO vrijednostima fotoaparata i bez stativa. Jebi ga, mnogo je mračno po noći.
Na drvenoj klupi
pokraj mora
sanjarim
uz prizor
dostojan Hoppera.
Gola si, luda
besramna
čuju se zvona
barka noćnog ribara
čuju se
uzdasi, vriskovi
razuzdani smijeh
dok slavimo život
u sutonu dana
na postelji bijeloj
sudar znojnih tijela
vruće je
iza jednog od ovih
devet prozora.
Ne brinite ljudi
nisam fotografirao
samo sam mobitelirao
podlegao čaroliji prizora
ljubavnicima iz prošlosti
kroz neka sanjarenja
o tko zna kojem Romeu
i tko zna kojoj Juliji
iz tko zna kojih kaštela.
Iako sam još u prvom blogu svečano obećao kako više neću gnjaviti svojom amaterskom poezijom, ovo je jednostavno bilo jače od mene. A šta da vam kažem, dok svijet lagano ide k vragu a ljudi se rapidno mjenjaju na gore, ja u svemu tome nastojim da uzmem što više od života a da dam od sebe ono najbolje; fotografije, pokoju knjigu, emocije uz malo snova u svima njima, sve skupa čista utopija. To je sve što mogu ponuditi, ako to još uopće nekome treba. 🏝️