Ponedjeljak je savršen dan za podjebavanje svih onih koji su razjebani prvim radnim danom u tjednu. No prije no što uronim u svoj sedmi ciklus koji pretendira da bude konstantni “work in progress”, nužno je da sa sebe otresem još jednu škakljivu temu, kao pas dosadnu buhu, pa da se u miru prepustim nekim boljim i vrednijim stvarima u fotografiji, skitanju i snimanju. Tipujem da će mi ovaj tekst smanjiti broj simpatizera, kvazi-frendova, ali to me niti malo ne brine. Oni koji me doista poznaju, znaju da nemam dlake na jeziku, a moji pravi prijatelji i kolege uvijek su cijenili iskrenost ma koliko god im katkada loše sjela. Oni koji se pronađu u ovome tekstu, bili oni moji prijatelji ili neprijatelji, neka ne zamjere. Niti sam na nekoga posebno mislio, niti mi je to bila namjera, a svaka sličnost sa stvarnim osobama sasvim je slučajna.
Nemate “artist statement” (umjetničku izjavu) za neku svoju seriju, projekt ili onaj generalni o sebi i svom radu? Nema problema, kliknite dolje na screenshot sa jedne web stranice i ona će vas odvesti na artist statement generator koji će u čas posla kreirati čist pristojan i iskoristiv tekst. Vjerovali ili ne, gomila bulšita koje će te pri tome pročitati jako dobro prolazi, ma i više nego dobro. Ne vjerujete mi? Pokušajte pa se sami uvjerite ili jednostavno pročitajte što nam to John Doe iz zagreba ima za reći o sebi i svom radu.
Što je to umjetnička izjava? Treba li nam ona? Kako je i zašto napisati? Tisuću pitanja, odgovora nigdje. Mislim, ne očekujte od mene sad neke čarobne riječi ili naputke koji će vam pomoći da na najbolji način opišete sebe i ono što radite. To je vaš zadatak i vaš problem. Pokušajte sa generatorom ako vam ne ide, on ne griješi, a ako ste snalažljivi možete generirani tekst dodatno prekrojiti po vašoj mjeri. Jarac se uvijek može odrati na više načina, zar ne? E sad, sve je to divno i krasno, sve dok ne dođe red da se pokažu fotografije. Auh, sunce mu žareno! Pejsaži, portreti, street, eventualno aktovi… pa opet… pejsaži, portreti, street, eventualno aktovi… ono je što najčešće vidim kao portfolio kod mnogih domaćih fotografa, hvala bogu da ima izuzetaka. Ako ste u toj grupi (pejsaži, portreti, street) ne trebate se zamarati umjetničkim izjavama. Peglajte i dalje u revijalnom tonu. A što ako niste, ako ste pomalo drugačiji, imate neku svoju briju, obrađujete neku određenu temu, neku svoju priču, čvrstu ili jasnu seriju, ciklus, projekt? E pa dragi moji, nemojte biti lijeni da se latite pera i natrkeljate barem osnovno o tome što radite. Ne plašite se, nije to atomska fizika niti morate biti nekakav veliki pisac ili filozof, budite samo ono što jeste, to je najbolja formula. Nemojte se skrivati iza one famozne rečenice; “Neka fotografije govore same za sebe.“, to je nepošteno i pomalo neodgovorno prema vašoj publici. Što da im govore vaše fotografije? Ta govore nama fotografije još od 1826. godine a velika ih većina ljudi niti vidi, niti čuje a još manje razmišlja o tome “što je pisac rekao u svojim slikama”. Zar ćemo se cijeli život vrtjeti samo oko divne kompozicije, prekrasnih boja i isto takvog svjetla, zar je to sve što možemo dobiti od fotografije? Pa to je kao vožnja biciklom, kompozicija, svjetlo… brzo se nauči, važnije je gdje ste sve putovali i bili sa svojim biciklom. Recite to svojoj publici, neka i oni putuju sa vama. No nema se vremena za to, nikada manje kao danas dok skrolamo na zaslonima svojih mobitela, što dalje i što brže u potrazi za praznjikavim sličicama sa redovito profiltriranim i kratkotrajnim WOW efektima. Traži se instantno vizualno uzbuđenje, zabava, ali da se puno ne razmišlja pri tome. Samo neka slike brzo dođu jer ionako same od sebe još brže prođu, i tako unedogled bez da išta ostaje. Ako je to publika kojoj želite da vaše fotografije same govore, onda vam ne treba artist statement. Pejsaži, portreti, street, eventualno aktovi, biti će sasvim dovoljni. Svi ko jedan, jedan kao svi. Jednolična ishrana. Čemu talasati kada se može igrati na sigurno… pejsaži, portreti, street, eventualno aktovi. Talent show, publike ne nedostaje, lajkovi pljušte, kojekakve internet nagrade, diplome, plakete, samo pristižu. Droga s koje se teško skinuti.
Ne brinite, niste na lošem putu niti ste pogriješili u nečemu, ta svi počinjemo tako i na koncu konca, sve je manje – više u osnovnim žanrovima, pejsažima, portretima, na ulici ili eventualno aktovima no pokušajte zakoračiti korak dalje, dati neki osobni a ne opći pečat svom radu, zaviriti malo dublje u sebe i odabrati neku temu, svoju temu. Pejsaži mogu biti i urbani, neko usko područje, ne nužno i lijepi, sladunjavi i oku ugodni, fotografija je moćan medij koji svaku ružnoću može pretvoriti u umjetničku ljepotu, ne zaboravite to. Portreti? Pa ne ograničavajte se formom, portretirati možete jednog čovjeka u stotinu fotografija ili stotinu ljudi u jednoj slici, neka ti portreti govore više o ljudima koji su na slici, neka opisuju i ono što je oko njih, kako žive, čemu se nadaju, pričajte o njima, zašto se držati ustaljene forme. Iskoristite svoju vještinu ulične fotografije, ako je imate, pa napravite svoj “film”, ispričajte nekakvu priču o ljudima, mjestima, događajima. Dokumentirajte na svoj način, ubacite svoj autorski pečat, svoj stil u sve to skupa, iako je riječ “stil” voda mutna i duboka, ali bolje nema. Aktovi? Odmaknite se malo od puke estetike, od snimanja lijepih i zgodnih komada pod savršenim svjetlom, ta na svakom su ćošku takve slike. Pokažite kako vi doživljavate žene ili muškarce a ne kako želite da ih vide, pokažite tko su oni u svojoj nagosti, budite iskreni u tome, pokažite tko je to iza fotoaparata, ogolite se i vi skupa s njima. Uostalom, tko vam brani da sve žanrove zamješate u jednoj koherentnoj seriji, priči, projektu? Nitko, osim vi sami sebi.
Ovo što pišem nisu ni noktom zagrebane mogućnosti koje vam fotografija pruža. Školovanje ili kvalitetni workshopovi ozbiljnih autora jako pomažu i skraćuju vam put, pitanje je samo imate li volje i snage za vlastito fotografsko putovanje u nepoznato ili ne. Vjerujte mi, jednom kada krenete u tu avanturu, nećete se više nikada poželjeti vratiti pejsažima, portretima, streetu i eventualno aktovima. Možda će te imati manje lajkova, manju publiku, manje kojekakvih nagrada, plaketa, certifikata, manje svega, ali neka vas to ne brine. To je ionako sve jedno obično sranje za pumpanje ega, zgodno za kurčenje po društvenim mrežama i ništa više. Što je više nagrada i plaketa, tim manje vrijede, a čini se kako ih je u današnje vrijeme i previše. Vaša najveća nagrada koju je najteže dobiti aura je posebnosti, da budete ipak malo drugačiji od drugih. Svi smo po defaultu posebni, bez iznimke, samo treba izaći iz zone komfora i prvo se posvetiti sebi pa tek onda publici. Svi će pri tome profitirati, budite sigurni u to. Ponovit ću još jednom rečenicu iz svog prvog bloga, nije slučajna.
Ljudi se teško mjenjaju a još manje mogu, tko se neće mjenjati, taj gadno zaostaje, tko ostaje isti, taj još gori postaje, onaj tko ne radi na sebi, utapa se, nestaje…
Na akademijama za fotografiju pisanje umjetničkih izjava uči se kao “must have” vještina. Pravo mjesto od kuda kreće “statement” zlo, ali i puno toga dobroga, no neću drviti o tome jer to u većini slučajeva ni pas s maslom ne bi mogao pojesti. Pojašnjavanje i obrazlaganje svog rada najbolje funkcionira među hoch ekipom, zatvoreni krug probranih, elita obrazovanih koji vole mahati svojim diplomama a na koncu većina završi snimajući vjenčanja. Nekima od njih definitivno bih preporučio da se vrate na snimanje pejsaža, portreta, streeta i eventualno aktova. Da se razumijemo, akademija ili bilo kakvo obrazovanje, uključujući i workshopove, uopće nije loša stvar, naprotiv, ali ovisno gdje studirate i tko vam sve predaje. Da li je vaš mentor vodič koji vas prepušta vlastitom suncu na umjetničkoj livadi slobode ili vas kreira, kao klona na osnovu svoje slike i svojih frustracija. Diploma itekako pomaže, puno lakše otvara vrata umjetničkih institucija i galerija, iako se i to mjenja jer nekako je previše MFA & BFA diploma na ovome svijetu a premalo onih opravdanih. No izostavimo sada na trenutak sve to skupa i recimo da vaš projekt ili serija zaintrigira širu javnost u toj mjeri da je potrebno nešto reći ili napisati o tome? Hoćete li nastupiti sa kukavičkom izjavom; “Ma neka fotografije same govore za sebe.” ili će te jasnim, jednostavnim narodskim jezikom, barem u kratkim crtama dati neku osnovnu, iskrenu emociju koja vas je vodila u tom projektu, opisati ga. Teške mudrolije i filozofije su dosadne i lako se provali preseravanje na tom polju isto kao što se provale oni koji nemaju ništa za reći jer oni obično nemaju ništa ni za pokazati. Portreta, pejsaža, streeta uz malo aktova ima na kilotone, na uši već izlaze koliko su dosadni, no zanimljivih priča, osobnih emotivnih stanja i raspoloženja, drugačijih doživljaja, intimnih, socioloških ili dokumentarističkih, ne nužno i “umjetničkih” tema, drugačijih pogleda na svijet, kronično nedostaje a imate ih praktički u vlastitom dvorištu. I nije potrebno da sada pišete o svom radu ili projektu nekakvom mudrolijom od “sedam trudnih žena”, dovoljno je da svojoj publici ponudite tek jedan običan ključ, šifru u nekim kratkim ali jasnim crtama, u svega nekoliko rečenica. Pomoći im, uputiti ih da krenu putem kojim će bolje doživjeti i razumjeti vaš rad, ali i fotografiju općenito. Nemojte im uskraćivati taj užitak servirajući im baš sve, ali nemojte ih ni ostavljati na vjetrometini nerazumjevanja. To je neka win-win situacija između autora i publike. No najvažnije od svega je da ono što pišete ili govorite korespondira sa onim što pokazujete, da budete iskreni i autentični u onome što radite. Ako ima nekog žešćeg disbalansa u tome, džaba ste krečili pa taman da ste napisali tisuću kartica mudrog teksta kojeg ionako nitko neće pročitati, ali će vas zato mnogi potapšati po ramenu i reći; “Bravo, čestitam!” 😎