Jedna od najboljih mogućnosti koju pruža pisanje blogova na vlastitoj web stranici je ta što možete isključiti komentare. Kakva divna mogućnost! Ne bih želio da se ovo pogrešno shvati ili da me se tretira kao nekakvog egoističnog pametnjakovića koji ne podnosi tuđe mišljenje, naročito ako je u suprotnosti sa onim koje ja iznosim. Ma ni slučajno. Ukoliko imate potrebu nešto dodati, komentirati ili pružiti drugačiji pogled na bilo koju temu, slobodno to možete učiniti na mome Facebook profilu ispod slike koja vas je dovela ovdje. Nemam ništa protiv, dapače, no svoje web stranice jednostavno želim poštedjeti od bilo kakvih mogućih loših emocija.
U ovom sam blogu odlučio jednom za svagda završiti sa analogno – digitalnom diskusijom jer definitivno je već passe tema. Iako sam pisao ponešto o tome u mojim ranijim bilješkama o fotografiji, tko ih nije čitao može ih skinuti OVDJE , nakon deset godina stvari su se poprilično promjenile po tom, ali i mnogim drugim pitanjima a poanta ovog bloga nije da nabrajam prednosti filma ili digitalne tehnike, kao niti nedostatke istih. Bože sačuvaj! Umjesto toga, želim istaknuti nešto sasvim drugo. Izbor alata koji je pravi za nas. Trebali bismo odabrati alate koji rade za nas – umjesto alata koji nas tjeraju da radimo za njih. Svaki će fotograf to morati učiniti sam, procjenjujući alate na temelju onoga za što mu doista trebaju. Kako bi to učinili, potrebno je napraviti jednostavnu analizu troškova i koristi, naročito koristi u smislu kreativne produktivnosti ako vam vrijeme i novac ne predstavljaju ništa. Ja imam iskustva iz oba svijeta, kako analognog, tako i digitalnog. Vjerujte mi da sam se svojevremeno načitao i naslušao analogno – digitalnih rasprava, katkada i sudjelovao u njima kao teški zagovornik analogne fotografije, ručne izrade fotografija i slično, no one nikada nisu uključivale dublju analizu troškova i koristi. Umjesto toga, sve se svodilo na običnu dogmu sa vrlo selektivnim fokusom na specifične prednosti koje su u svakoj raspravi pretvorene u najvažnije kriterije. To nije baš mudar pristup za nekoga tko u svojim fotografijama želi postići nešto više, otići korak dalje od izdrkavanja tehnikom ili hobističkog samozadovoljavanja. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će vas takav stav dovesti u situaciju da inzistirate na korištenju filma iako biste tim novcem mogli nabaviti visokokvalitetni digitalni fotoaparat koji bi vam povećao kreativnu produktivnost u svakom smislu. Za one koji su laki na okidaču digitalnih fotoaparata, cijena filmskog materijala najbolje će ih naučiti da malo stanu na loptu i razmisle o tome što i zašto baš to žele fotografirati. Da li postoji iole neka posebnost ili originalnost u tim slikama, kakve to veze ima s njima.
Prije pet godina odlučio sam prijeći s filmskih kamera koje sam jako volio na digitalnu kameru. Ne mogu reći da je dotični fotoaparat (digitalni) nešto posebno atraktivan iako Fujifilm X100F ima popriličan retro look što mi je malo olakšalo transfer, ali shvatio sam da je ono čega sam se tvrdoglavo držao zapravo stvorilo mnogo troškova (u smislu novca, vremena i živaca) koji su ozbiljno počeli smetati, ograničavati me u onome što sam mogao dalje učiniti. S novim fotoaparatom moja je kreativna produktivnost narasla. Imajte na umu da sam dugo godina snimao na film, što crno-bijeli, što u boji. Uostalom, sve tri knjige koje sam do sada izdao snimljene su filmskim fotoaparatima plus još jedna koja čeka svoje vrijeme. Filmovi su u međuvremenu drastično poskupjeli, razvijanje filmova također košta, ako još uvijek uspijete pronaći labos koji će ih razviti kako treba. Razvijanje u kućnoj radinosti isto košta, nemojte misliti da je džabe, trebate ih naravno i kvalitetno arhivirati, i to košta, godine idu, starite, a toliko toga još želite istražiti, vidjeti, doživjeti, napraviti, biti na terenu. Kriva procjena vremena najviše košta… a na koncu konca sav taj silni materijal opet morate skenirati, eh da i skeniranje košta, dakle digitalizirati kako bi ste ga mogli pripremiti za tisak ili izraditi fotografiju (ink-jet). U hrvatskoj a i šire, teško da će te više naći nekoga tko će po vašem ukusu izraditi kvalitetan arhivski print direktno iz kolor ili crno-bijelog negativa, a o cibachrome fotografijama iz diapozitiva danas možete samo sanjati.
Puno je fotografa koji su u biti donosili loše odluke jer su se tvrdoglavo držali alata koji im ne odgovara. Ima fotografa koji se i dalje drže filmskih kamera, zbog čega je njihova produktivnost postala minimalna. Kurčiti se kako snimate na film a fotografija nigdje, ili su ispod svake razine umjetničke kvalitete, nije baš nešto za hvalu. No još je više onih koji se drže vrhunskih digitalnih fotoaparata što je rezultiralo repetitivnom hiperprodukcijom fotografija upitne umjetničke kvalitete. Da se razumijemo, ne radi se tu više o filmu ili digitaliji. Kao medij u kojem se izražavate potpuno je nevažno. Umjesto toga, pitanje je: imate li fotoaparat koji je pravi alat za vas? Ako nemate, odbacite ga i odaberite onaj koji jest. To se također odnosi na izlaganje u galerijama, tiskanje fotoknjiga kao i korištenje društvenih mreža bez obzira što ja mislio o njima. Sve su to alati za širenje vašeg rada (i moguću zaradu ako budete imali sreće). Tipično, fotografi im ne pristupaju kao takvima i opet, dopuštaju sebi da robuju i rade za svoje alate – umjesto obrnuto. Ako postoji alat kod kojeg su troškovi veći od koristi, budite spremni promijeniti ga – čak i ako to znači usvajanje novog alata koji vam se u početku možda neće svidjeti.
Svjestan sam da smo svi samo ljudi. Svi mi donosimo odluke koje se ne temelje nužno na tome što je dobro za nas. Ali imamo kapacitet provjeriti što radimo, što nam barem teoretski daje priliku koja bi nam pomogla u donošenju boljih odluka. Na svima nama je da se odmaknemo od tehnoloških zamki bile one analognog ili digitalnog karaktera, jer najvažnija stvar u fotografiji nije s čime si to slikao ili na čemu je izrađeno. Glavna zadaća fotografije je da potiče maštu, provocira emocije, da nam ispriča neku priču, pruži drugačiji pogled na svijet oko nas i u nama, da nešto govori o autoru, o životu, da nas odvede nekamo gdje još nismo bili, da nas osvoji… toga danas u eri mainstreama i plitkih sadržaja najviše nedostaje a za fotografiju dovoljan je bilo kakav uređaj koji može proizvesti sliku i bilo kakav papir na kojem je možemo gledati uramljenu na zidu ili otisnutu u knjizi. Najvažniji čimbenik u fotografiji još uvijek se nalazi iza fotoaparata. Do kada će tako biti, doista ne znam. AI tehnologija galopira (umjetna inteligencija), ilustratorima već pomalo lomi kičmu, hoće li i fotografima? Na dobrom je putu obzirom da se većina ljudi zadovoljava gledanjem slika na zaslonu mobitela ili na monitoru, no one nisu i nikada neće biti fotografije. To su tek nule i jedinice, samo informacije o fotografiji. Odgovorno i dalje tvrdim da onaj tko ne gleda prave fotografije, bile one izrađene rukom ili printerom, jako puno propušta. Za kraj otkrit ću vam još nešto a vi to možete tumačiti kako god želite. Ako bih na stolu imao za odabir istu fotografiju izrađenu u dvije različite tehnike, jednu savršeno skeniranu i strojno isprintanu bez ikakve tehničke zamjerke a drugu izrađenu rukom autora sa pokojim nedostatkom, “krokodilom” od prašine zaostale na negativu, što mislite koju bih odabrao? Budite sigurni da bih odabrao onu bolju. 😎