SONJA & BIK

Nisam nešto pretjerano naklonjen kustosima u glavnom gradu ove naše kiflice od zemlje, naročito ne onim institucionalnim. Nekoliko je razloga za to a jedan je vjerojatno i taj što se ne volim uvlačiti niti pripadam određenom klanu povlaštenih. Šta će te, pobjednička formula i nevjerojatno učinkovita metoda kako bi ste bili i ostali na marginama umjetničkih događanja u ovoj zemlji. Da li me to muči, boli? Niti malo. Nisam ovisan o umjetničkom uspjehu koji bi mi osigurao osnovnu egzistenciju ili prepoznatljivost u javnosti. Slobodan sam da budem kreativan kada i koliko hoću, da svoju fotografiju sretno živim punim plućima bez da se moram nekome priklanjati, ni kustosima a bogami niti publici. Umjetnički ego sam operirao odavno, metastaza nema, paštete ne volim kao ni iskakanje iz njih, tek me tu i tamo kresne pokoji val egoistične vrućine, ali i još brže prođe. U stvari, kažu stručnjaci u umjetnosti kako je potrebno imati barem malo tog umjetničkog ega jer u protivnom niste završili svoj rad, ostajete nedovršeni. Što to znači? Pa jednostavno je, trebate pokazati, izložiti, objaviti ono što ste napravili jer niti jedno umjetničko djelo nije završeno ukoliko nije pokazano javnosti. Ja kao djevica po horoskopu ne mogu si dozvoliti šlamperaj u onome što radim stoga tu i tamo izložim ili objavim knjigu, katkada i progovorim riječ – dvije u javnosti ili za medije. Dakle, nisam baš u potpunosti “ozdravio” od umjetničkog ega, da ne bi netko pomislio kako mi se baš živo jebe za sve.

No vratimo se mi kustosima. U stvari ovdje ću se osvrnuti samo na jednog, bolje rečeno jednu, na Sonju Švec Španjol. Neovisna kustosica, freelancer, osoba s kojom od početka super surađujem. Upoznali smo se 2015. godine tijekom moje samostalne izložbe u Galeriji Prica. Ona je pisala tekst kataloga izložbe te ujedno i otvorila istu. Još uvijek taj tekst stoji na njezinim web stranicama PerceiveArt koje su bogate sadržajima iz područja umjetnosti pa ga možete i sami pročitati OVDJE. Jedan je to od najboljih tekstova napisanih za neku od mojih izložbi, ako ne i najbolji. Sonja je uporna, ambiciozna, neustrašiva samostalna žena, stepski vuk koji sam sebi krči put kojim želi ići a da se pri tome ne plaši pokazati zube kada i kome treba. Nije lako biti slobodan kustos u kustoskom uhljebistanu, kao što nije lako biti ni freelancer na bilo kojem području umjetnosti. No, da ne bi sada netko pomislio kako se eto ja ipak uvlačim nekom kustosu favorizirajući Sonju, odmah ću vas razuvjeriti u tome. Nekoliko je razloga zbog kojih preferiram suradnju sa Sonjom. Metodična je i posvećena onome što radi, nastoji upoznati umjetnika s kojim surađuje jer važno je prvo vidjeti čovjeka a tek potom njegovu umjetnost. Džaba vam novci moji sinovci ako ste zdrmana i neodgovorna umjetnička persona, egoistično gunđalo ili umišljena veličina, Sonja neće surađivati sa vama. Ako vam organizira izložbu, pazit će na vas kao na ptića u paperjastom gnjezdu, od PR-a do završnih riječi, i to čini sjajno. Osim toga, svojevremeno me je ugodno iznenadila jednim svojim potezom, neuobičajenim za mnoge kustose. Nekakav nepisani običaj je da kustosu koji vam vodi izložbu poklonite jedan svoj rad, AP fotografiju, autorski print izvan svih edicija. Onako kao znak pažnje i ujedno zahvale za sav trud oko izložbe, naročito ukoliko ste pozvani mimo svakog natječaja. Da, događa se i to, da dobijete samostalnu izložbu isključivo na osnovu vašeg rada, na poziv kustosa. Događa se, ali rijetko. Ja sam jedan od sretnika kojem se to par puta dogodilo. Hvala kustosima izvan zagreba, hvala web stranicama koje imam i na kojima najbolje mogu predstaviti ono što radim. Jest da ih malo tko gleda, no ja ne brinem puno zbog toga. Bitno da su dostupne onima koji trebaju da ih vide.

No kada govorim o mojoj najdražoj kustosici, kako je inače nazivam onako iz prijateljske zafrkancije, ona je jedini kustos na ovim područjima koja je kupila fotografiju od mene i to po punoj cijeni. Skroman budžet slobodnjaka ne dozvoljava baš takve izdatke no ipak, njezina želja da joj ta fotografija krasi zid i krijepi dušu bila je jača. Što to govori o njoj, što to govori meni? Prije svega to je jedan veliki izraz poštovanja i vrednovanja nečijeg rada. Nisu to lajkovi niti komentari tipa “bravo”, “čestitam”, “odlična fotka”… a ne dragi moji, to je novac, a novac od onih koji ga baš i nemaju za mene vrijedi puno više. Iz tog razloga gajim poseban odnos prema kupcima mojih knjiga ili fotografija kojih je ruku na srce sve manje, ali niti ja nisam nešto pretjerano agilan po pitanju samopromocije ili marketinga tako da je to razumljivo. Uostalom ja sam nepopravljivo katastrofalan trgovac.

Bez obzira na našu više no odličnu suradnju, moram priznati da me je trebalo nagovarati na sudjelovanje u njezinoj emisiji o kulturi i umjetnosti KolibriS. Nekako što sam stariji sve je manje energije, ali i živaca za izložbe, naročito otvorenja, čak i za otvorenja vlastitih izložbi što uključuje i trkeljanja ispred kamera. Iako je to neophodan i neizostavan dio u radu jednog autora, ja nekako posustajem po tom pitanju a svu svoju kreativnu energiju ulažem u rad. Trebala je bogami cijela godina da se konačno odlučim sjesti u stolicu ispred njezinih kamermana te u pedeset minuta intervjua odgovoriti na sva pitanja koja je imala za mene. No Sonja je uporna i nemilosrdna, nije odustajala i šta da vam kažem, najbolje je da pogledate sami. Sve ostalo je ionako povijest a ponešto od naše zajedničke suradnje čeka budućnost, no o tom – po tom. 😎