Uzmite u obzir da se ono što pišem na svom blogu odnosi isključivo i samo na, kako se to često kaže, umjetničku fotografiju (ne volim riječ “umjetnička fotografija”) a nikako na komercijalnu. Komercijalna fotografija i društvene mreže neki su drugi par opanaka i ne ulazim u to. Sa tog komercijalnog ringišpila davno sam sišao i ne mislim mu se više nikada vraćati.
Ljetos mi je hakiran Instagram account. Ništa strašno, otvorio sam drugi, pardon, ovoga puta treći. Nije da nisam pokušavao vratiti hakirani profil no bezuspješno. Ta vi ste za njih tek običan broj u ogromnom nizu brojeva. Sreća pa sam barem uspio otkačiti email sa tog hakiranog profila. U međuvremenu sam se mudrije zaštitio, Google Authenticatorom na svim accountima koje koristim (Google, Facebook, Instagram).
Prije ne znam ni sam koliko godina, u vremenu kada ste na Instagramu mogli dijeliti fotografije znajući da će ih svi oni koji vas prate vidjeti, imao sam svoj prvi profil na toj mreži i daleko više followersa. Slijedio sam također popriličan broj ljudi, magazina, galerija… jer kako su svi mogli vidjeti ono što ja objavljujem, tako sam ja mogao vidjeti sve ono što oni objave. Bilo je to uzbudljivo no ta je ideja odavno nestala a taj prvi account na Instagramu sam obrisao. Drugi sam otvorio prije nekih godinu i pol, tu negdje, više u namjeri da vidim nego da budem viđen. Sve u svemu ako pogledam korisnost Instagrama, nije mi puno donio osim lajkova, sheranja nekih mojih slika od strane kojekakvih magazina i par paušalnih pregovora sa nekoliko izdavača fotoknjiga, mahom bezuspješno. No to je neka sasvim druga priča, priča o tome kako stvari stoje sa inozemnim izdavačima i izdavaštvom općenito.
Budući da su tvorci Instagrama odlučili kopirati brojne popularne konkurente, aplikacija sada sadrži bezbroj stvari koje nemaju nikakve veze s dijeljenjem fotografija. Zapravo, posljednje “ažuriranje” bilo je toliko okrutno da su se čak i slavni Kardashiani žalili na njega. Sve me srce boli zbog njih, no vratimo se mi fotografima. Od brojnih problema Instagrama za fotografe (cenzura, algoritam koji ne prikazuje vaše fotografije ljudima koji vas prate, besmiseni “reelsi” i nepredvidivi načini po kojima se stvari neprestano mijenjaju bez znanja korisnika), postoji jedan koji se čini prilično minornim. Njegov ishod je također vrlo toksičan. Instagram je poput Facebooka, savršeno mjesto za prepirke u komentarima. Kao posljedica toga, boravak na Instagramu ili Fejsu je iscrpljujuće iskustvo koje itekako može šteti nečijem osobnom zdravlju. O reklamama i sadržajima koji vas uopće ne zanimaju ne bih, to je zasebna kategorija smaranja i ispiranja mozga.
Nakon hakiranog Instagram profila ubrzo sam otvorio novi, stavio tri slike i neko će vrijeme ostati tako, dok ne odlučim što ću u konačnici s njim, ali i sa sobom na njemu. Nemam baš namjeru da se ozbiljnije fokusiram na stranice društvenih mreža poput Facebooka a još manje Instagrama, da budem njihov korisnički rob ili još gore, da svoj rad čvrsto vežem za njih. Nemojte smetnuti s uma da mi nismo vlasnici svojih profila na društvenim mrežama i u bilo kojem trenutku na bilo koji način možemo ostati bez njih. Svjestan te mogućnosti broj mojih ozbiljnijih fotografija na društvenim mrežama je vremenski ograničen. Ako nešto od svojih autorskih fotografija i stavim na društvene mreže, nakon nekog vremena ih izbrišem. Sa Instagrama obično nakon dva – tri mjeseca, a sa Fejsa još i prije, nakon par dana. Možete primjetiti kako je samo jedna fotografija preostala na hakiranom Instagram profilu no to je zato što sam ih tjedan – dva prije no što sam hakiran, sve pobrisao sa Instagrama. Dobra stara navika da tu i tamo pobrišem sve sa profila. Onaj koji ga je ukrao budite sigurni da ih nije brisao a za svaki slučaj svi koji me još uvijek tamo pratite preporučam da me otkantate. Naročito ne odgovarajte na “moje” moguće direktne poruke.
Zašto se vezati i držati stranica koje očito uopće ne mare za nas fotografe, koje ne rade ono što trebamo i koje u konačnici baš nešto i ne volimo? Ima li alternative? Ima… Flickr, Tumblr, Twiter, VSCO, Pinterest, da ne nabrajam više, no nekako nisam osobito zainteresiran za njihovo korištenje. Manje – više sve je to isti kurac a drugo pakovanje, rekli bi domaćim jezikom a ja nisam netko tko baš pati za milijun folowersa i isto toliko lajkova. Pa koja je onda najbolja alternativa? Nemam pojma vjerujte mi a niti ne lupam previše glavu s time. Za mene je najbolja alternativa, tj. najbolje virtualno mjesto za predstaviti svoj rad vlastite web stranice. Znam, reći će te… ma tko još uopće gleda nečije web stranice? Pa eto ja gledam tuđe web stranice i znam da nisam jedini u tome. Kada onako random naletim na nekog zanimljivog autora surfajući internetom, uključujući i prebiranje po gomili newslettera koje primam mailom iz svijeta fotografije (njih najviše volim i najinformativniji su), prvo što učinim je da potražim web stranice fotografa koji me zaintrigira. Svaki iole ozbiljniji autor ih ima kako bi na najbolji način virtualno predstavio svoj rad a svatko tko je ozbiljnije zainteresiran za kvalitetnu fotografiju i isto takvog autora, posjetit će ih.
Da, korisno je biti na društvenim mrežama u toj mjeri da ne očekujete ništa a radujete se svemu onome što vam dođe, ako uopće dođe, da ne tragate za masom folowersa niti žudite za gomilom lajkova, naročito da ne gubite vrijeme na njima. Ako vam je baš jako stalo i žarko želite postići nekakav žešći uspjeh u svijetu fotografije potreban vam je tek jedan “follower”… od njega sve počinje a on se obično javlja mailom ili telefonom i to najviše zahvaljujući vašim web stranicama. Na njima se najbolje vidi koliko ste ozbiljni i koliko vam je stalo. No džaba vam i one ako niste spremni uzeti svoj portfolio pod ruku i sjesti na avion kako bi ste se osobno predstavili svom “followeru”. U međuvremenu, možete se do penzije natjecati po kojekakvim fotografskim natječajima, plaćati kotizacije za sudjelovanje, izlaganje ili objavljivanje na mjestima koja žive i profitiraju od kotizacija autora koji žele biti viđeni a da pri tome ne napravite ništa osim što će te potrošiti pare. Ili, ako nemate love možete brojati followerse i lajkove po društvenim mrežama, podgrijavati ego ili ulaziti u besmislene diskusije. Pa WTF dragi moji kolege fotografi – umjetnici, šta je to, šta nam to rade?
Fuck, it’s a brain hack!