BILJEŠKE O FOTOGRAFIJI

Prošlo je dobrih deset godina od kako sam u nekakvoj kreativnoj dokolici napisao petnaest “eseja” o fotografiji koje možete pročitati, pa čak i skinuti ako kliknete na priloženu fotografiju, ujedno i naslovnicu tog malog PDF knjižuljka. Svi tekstovi su tamo, od prvog do zadnjeg. Nakon deset godina ponovno sam ih vratio u virtualan život, čisto da ne propadnu kada su već napisani, ali i kao nekakvu početnu točku za eventualno daljnje pisanje.

Štošta se toga promijenilo u meni i oko mene tijekom proteklih desetak godina. Promijenilo se u mojoj fotografiji, promijenilo se u svijetu fotografije jer kako znamo, sve je na ovome svijetu podložno promjenama. Fotografija to itekako dobro pamti i bilježi. “Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest.“, kaže Petar Preradović pa sam se i ja potaknut njegovim riječima drznuo napisati jednu “poetsku” rečenicu vezanu uz mijenu. Ne brinite, neću puno gnjaviti rimama, svečano obećavam. 😎

Ljudi se teško mjenjaju a još manje mogu, tko se neće mjenjati, taj gadno zaostaje, tko ostaje isti, taj još gori postaje, onaj tko ne radi na sebi, utapa se, nestaje…

Neiživljeni pisac u meni nikako da me već jednom ostavi na miru pa sam tako htio – ne htio, odlučio otvoriti svoj mali osobni BLOG posvećen isključivo fotografiji, onakvoj kakvu je ja vidim i doživljavam. Nekakav nastavak na bilješke o fotografiji od prije deset godina. Nastojat ću da pisanje bude koliko – toliko začinjeno mojim dugogodišnjim fotografskim iskustvom, pinkom “filozofije” ili katkada humorom, ako sam u tom modu. Ništa pretenciozno, samo casual bez da išta očekujem ili moram. Čak nemam niti link u glavnom meniju na ove moje blogerske stranice. Mrsko mi je to prevoditi još i na engleski, totalno besmisleno, tako da je ovo pisanje isključivo za domaću publiku, za one koji znaju kako doći ovdje. O tome zašto mi je cijela web stranica isključivo na engleskom ne pitajte, možda ću napisati nekom drugom zgodom. Ovdje pišem kada mi se piše, obično na dežurstvu u dugim noćnim smjenama, imroviziram sa tekstom na licu mjesta, kao džezer u zadimljenom klubu koji svira za sebe i svoju malobrojnu, ali zato probranu publiku. Većinom su to svi oni koji su nekada kupili knjigu ili fotografiju od mene, uglavnom ljudi koje osobno poznajem, frendovi na Facebooku, frendovi u privatnom životu. Nema cenzure u slici, nema cenzure u riječi, nema cenzure u mislima, muka mi je više od svih tih silnih cenzura i autocenzura. Ako mi se psuje, psovat ću. Ako poželim objaviti fotografiju nage žene bez famoznog prekrivanja bradavica ili venerinog brežuljka, objavit ću. Ono što mi padne na pamet, napisat ću, ta u vlastitom sam, ograđenom dvorištu u kojem mogu hodati gol ako to poželim bez da ikome za to polažem račun. Uostalom, zato i služi fotografija ili pisana riječ, ma bilo koji oblik kreativnog izražavanja. Da se razgolitimo, otvorimo i bez zadrške podijelimo sa drugima… kao u dobrom seksu. Tko je kakav i koliko vrijedi kao autor ili ljubavnik, uvijek je najbolje prepustiti drugima da zaključuju i valoriziraju. Na nama kreativcima je da volimo i stvaramo, ako možemo i znamo kako… inače ćemo se utopiti, nestati u bezličnoj masi ispraznih ljudskih duša.