Žene u mojim fotografijama? Odgovoriti na ovo pitanje je vrlo lako, ali istovremeno i teško, no bilo kako bilo pokušat ću objasniti kakve su žene u seriji THE SILVER MIRROR koja se nalazi unutar ciklusa THE NIGHTHAWK, omnibusu od šest zasebnih serija. Osim toga ovaj će blog odlično poslužiti svim onim ženama koje bi željele stati ispred moje kamere, ali bi prije toga ipak htjele znati nešto više o mom pristupu ovoj tematici. Poslužit će i meni u smislu da na jednom mjestu ponudim barem neka osnovna pojašnjenja, ali i da se poštedim mogućih nesporazuma i krivih tumačenja. U našoj maloj kiflici od države, na ovaj se fotografski žanr još uvijek poprilično gleda konzervativnim očima.
Mnogi su fotografi u svom radu, ali i fotografkinje, inspirirani nagim tijelima što je sasvim prirodno, ta seksualna smo bića. Umjetnost odavno slavi nagost i slobodu duha koju smo po defaultu dobili na samom rođenju a mi smo je iz kojekakvih razloga potisnuli ili sjebali. Odgojem, vjerom, društvenim i moralnim normama, ograničenjima, svjetonazorom… puno je stvari koje su nam nametnute kroz život i sredinu u kojoj odrastamo. Tako nam je nametnut i pojam ljepote u ljudskoj nagosti, naročito danas. Što je to ljepota jedne žene, od kuda dolazi? Sudeći prema onome što često gledam u fotografijama aktova, nameće se zaključak kako ljepota prvenstveno dolazi od tijela ili forme. Dakle, ona uglavnom počiva na nekim estetskim parametrima tijela s čime se baš ne slažem. Za mene je to jako malo i vrlo površno. Moja filozofija, ali i pogled na žensku ljepotu, ne samo fotografski, da ne kažem umjetnički jer ne volim baš tu riječ, ipak je malo drugačiji i nešto dublji. Ljepotu i savršenstvo najčešće pronalazim u nesavršenom, u onome što je vremenom istrošeno i promjenjivo, jer upravo nesavršenost čini nešto jedinstvenim i lijepim, unikatnim. Zašto onda skrivamo svoje tijelo, zašto ga toliko photoshopiramo i unificiramo, koga i zašto lažemo, zašto robujemo nametnutim stereotipima ljepote? Tijelo ne možemo pobijediti ma koliko god se utrkivali s njim. Htjeli mi to ili ne, ono će samo od sebe propasti. Zar smo stvarno toliko slabi i nesigurni u vlastite vrijednosti ili nam sve vrijednosti počivaju samo na savršenim sisama i guzicama, napumpanim usnama, nabildanim mišićima? Fotografija je moćan alat koji ama baš svaku “ružnoću” pretvara u umjetničku ljepotu ako fotoaparat koristimo na ispravan način. Prikaz ljudskog tijela bez dodatnog uljepšavanja a koje je po svojoj prirodi prolazno, dozvoljava tijelu da na autentičan način progovori nešto i o svom duhu, o svom životu, o svome nositelju. Poznato vam je odnekuda? Pa naravno, to je u stvari japanska Wabi-Sabi filozofija primjenjiva na sve oko nas o kojoj sam pisao prije deset godina u jednoj od svojih bilješki o fotografiji.
Žene u mojim fotografijama one su s kojima u potpunosti dijelim mod koji se provlači serijom THE SILVER MIRROR, stoga ih ja kao autor pogonjen svojim umjetničkim egoizmom ne pretvaram u nešto što već nisu ili nemaju negdje u sebi. Ne, one su slobodne, svoje ili ono što podsvjesno katkada požele biti, one su ono što u toj slobodi mogu pokazati ispred moje kamere. Slobodne da puste mašti na volju, da oslobode svoje male skrivene demone, svoju seksualnost, svoju provokativnost, strast… kako bi se vidjele, doživjele i otkrile sebe na drugačiji, vizualan način. Nisu svi dovoljno hrabri i smjeli za tako nešto. Taština, odrastanje u konzervativnom okruženju, nesigurnost u sebe i svoje tijelo nametnutim pojmom ženske ljepote vrlo su moćni neprijatelji zato sam prilično izbirljiv po tom pitanju i ne surađujem sa svima bez obzira na izgled koji je apsolutno nebitan za mene. Preferiram samosvjesne, jake žene, otvorena, slobodna duha i bez predrasuda. Ja sam kao fotograf tek njihov nijemi svjedok u ulozi kreativnog vodiča kroz cijeli proces emocija i ekspresija pri snimanju. Iz tog razloga nastojim ih bolje upoznati i doživjeti kako bi smo pronašli samo njihove slike. Zato ostavljam dovoljno vremena kako bi se kod oboje razvila i sazrila ne samo ideja, nego i odluka prije samog snimanja. Nije to proizvodnja slika kao na traci, niti su one samo zgodni ženski komadi ispred moje kamere i u mojim fotografijama. Moj ritam kao i proces u radu te postprodukciji snimljenog materijala je vrlo lagan i spor, a snimam isključivo tijekom ljeta i to sa svega nekoliko žena. To znaju i one dame s kojima još uvijek nisam napravio fotografije. Sljedeće ljeto ćemo svakako pokušati.
Moje dame su zrele žene srednjih godina i svaka od njih ostaje tajna u tajni, što u fotografiji, što izvan fotografije. Ne otkrivam njihov identitet, skrivam lica što kadrom, što sjenom, nepotrebna su totalno jer u fotografijama kakve ja radim važna je ekspresija a ne forma, stoga nije važno tko su one, puno je važnije što su one. Usta su mi zapečaćena, tu nema kompromisa jer moj pristup je profesionalan i diskretan što ne znači da je hladan ili proračunat. Nikako, bože sačuvaj jer na mojim snimanjima vlada vrlo opuštena, friendly atmosfera uz podosta zafrkancije i bez ikakvog presinga. Između nas nema financijskog interesa stoga ne surađujem sa profesionalnim modelima niti naplaćujem snimanje. Iz iskustva znam kako je to kontraproduktivno u ovakvom tipu fotografije a u mom slučaju naročito. Nisu to beauty reklame za donji veš ili neke druge marketinške svrhe za što se često eksploatira žensko tijelo, niti sam ja podesan fotograf za osobe kojima je forma najvažnija. Imajte na umu da su sve žene koje ovdje vidite prvi put ozbiljno stale ispred nečijeg foto aparata. Naš odnos na relaciji fotograf – model isključivo je povjerljive i prijateljske naravi. No Sex, Drugs and Rock & Roll. Za uzvrat iz zajedničke suradnje žene s kojima radim izlaze onako kako su i došle, nepoznate, tajnovite, ali sa jednim potpuno novim iskustvom i sa fotografijama u kojima su se na drugačiji način vidjele, otkrile, pa čak i drugačije doživjele sebe. Veže nas prijateljstvo, povjerenje, umjetnička suradnja, zajednička ideja i zakon šutnje a iza nas u javnosti ostaju samo slike kao bezvremena tajna u tajni, tragovi našeg postojanja u nekim slikama i nekim budućim knjigama, izložbama. Nakon izbora najboljih fotografija, one su te koje u konačnici odlučuju o tome smiju li fotografije ići u javnost. Jedan od najboljih načina kako bi se izbjegli svi mogući nesporazumi oko toga. Srce mi je veliko a kreativna duša namirena kada vidim njihovo iznenađenje snimljenim fotografijama, kada vidim zadovoljstvo u njihovim ženskim očima, ali i u svojim, fotografskim, pomalo voajerskim jer bez te crte nema dobrih slika. Sve žene u mojim fotografijama su posebne, one su tajnoviti modeli i moja najdraža publika.
THE SILVER MIRROR
Iskoristit ću ovaj blog kao poziv svim onim damama koje bi rado sudjelovale u ovom projektu da mi se slobodno jave na mail; maxjuhasz@gmail.com ili direktnom porukom na Facebooku. Ako i nismo frendovi na Fejsu to možemo sa lakoćom postati. 😎