Možda i nisam najpozvaniji da pišem o ovome o čemu ću pisati, no moje pisanje ionako nije javne prirode stoga si mogu dozvoliti razmišljanje na papiru, tj. tipkovnici unutar vlastitog dvorišta svoje web stranice. Moja je čitalačka publika mala, ali zato probrana, isto kao i kada su u pitanju fotografije. Nit’ su moje riječi, nit’ su moje fotografije baš za sve i svakoga.
No, da se mi vratimo temi. Riječ je o umjetnoj inteligenciji koja nevjerojatnom brzinom prodire u svijet fotografije, skraćenog naziva AI (artificial intelligence). Znamo da je fotografija jedna vrlo lažljiva tvorevina što su fotografski teoretičari itekako argumentirano objasnili. Bez obzira bila ona načinjena analogno ili digitalno, sada i uz pomoć umjetne inteligencije, u svim slučajevima fotografija na neki svoj način laže. Naime čitajući newslettere koje redovito dobijam mailom, u nekakvom sam toku što se tiče događanja u svijetu fotografije mimo ove male, jadne kiflice od zemlje, mimo Facebooka i Instagrama gdje su mjerila kvalitete a znanja naročito, već odavno nestala. Pa tako čitajući mudre glave koje se ozbiljno bave fotografijom iščitavam pomalo stidljivu ushićenost novim mogućnostima koje nam pruža AI. Nove mogućnosti u smislu vizualnog umjetničkog izražavanja u fotografiji. Već samom pojavom digitalne slike uz programe za obradu istih, skoro pa svatko je mogao biti “dobar” fotograf. Onaj dio fotografskog majstorstva kojeg je nekad itekako trebalo brusiti nestao je, a skupa sa njim i znanje koje ga je pratilo. Sada imamo programske alate koji majstorišu za nas a na nama je samo da ih naučimo koristiti što i nije neka velika nauka. U slučaju AI to je postalo još lakše, toliko lako da sada baš svatko može biti “majstor”.
I šta sada? Hoćemo li naricati nad tužnom sudbinom fotografije i fotografa, bacati kamenje na AI tehnologiju kao što smo onomad bacali na pojavu digitalne slike i fotoaparata? Ja baš i ne bih. Neko vrijeme sam bacao kamenje na digitalnu tehnologiju sve dok nisam shvatio da sam bacao kamenje na pogrešnu metu. Tridesetak godina u analognoj fotografiji, na tisuće negativa, mnoge neprospavane noći u labosu izrađujući fotografije a još više razvijajući filmove trebalo je nečim opravdati pa je najlakše bilo pljuvati po digitaliji… sve dok se nisam susreo sa onima koji rade digitalno a kvalitetno, iskreno, bez prtljanja i preseravanja sa programima za obradu, zanimljivim i snažnim autorima koji su imali što za reći. Nasuprot njih stajala je ekipa onih koji se drže filmova i analognih kamera sa dosadnim, bezidejnim slikama i isto takvim pričama koji se eto jedino kurče time što rade analogno. Kurče se majstorstvom i nekim starim tehnikama a slike… za kurac, čast rijetkim iznimkama. Wannabe filmaše neću ni spominjati u tom kontekstu osim što ću eto podijeliti s vama kako to mnogi od njih rade. Vjerovali ili ne, informacije sam dobio posredno iz jednog od rijetkih labosa koji još uvijek razvija fotografske filmove. Većina tih fancy fotografa, hipstera koji po gradovima šeću analogne fotoaparate, nakon razvijanja filmova iste skeniraju a nakon toga ih zagube, ostavljaju ili bacaju. Da, dobro ste pročitali, bacaju negativ filmove jer eto, imaju ih sada u digitalnom formatu, odskenirane. U labosu koji se time bavi puni su koševi za smeće odbačenih negativa. Dakle, postalo je jasno kako je mnogo toga pogrešno a pitanje radimo li analogno ili digitalno u današnje vrijeme postalo je izlišno. Postoji samo dobra ili loša fotografija, priča, projekt, serija… štogod već bilo a što jedan autor može dati od sebe. Ili kako to kaže moj dragi prijatelj i fotograf Igor Tomljenović; “Za mene fotografija ne predstavlja realnost, a kamera mi služi kao usputni alat s kojim ulazim u neki svoj svijet. U mojoj fotografiji ništa nije stvarno, ona je moja dekonstrukcija motiva.”
Pokušat ću to malo obrazložiti. Ključan je Igorov izraz “dekonstrukcija motiva”. Svaki se motiv može dekonstruirati i nanovo konstruirati onako kako autor želi, zna i osjeti. Fotografija je prije svega vještina gledanja i zapažanja, umjetnost opservacije koja počinje od samog kadriranja, određenog suodnosa elemenata u slici, simboličkog, psihološkog, dokumentarnog, sociološkog, emotivnog… ma pristupa je puno, pa sve do izbora tehnike, crno-bijelo ili boja koju niti vidimo, niti doživljavamo svi isto. Dakle, sve ono što netko može načiniti sa svojim slikama a da pri tome motiv koji je na slici ne bude manipulativno konstruiran unutar nekog od programskih alata za fotografiju. E tu se jasno vidi tko je fotograf a tko je kako se to često naziva, photoshoper. Za ove koji ulaze u svijet AI tehnologije još uvijek nema naziva, ali ne brinem, brzo će se pojaviti. Dakle, pravi fotograf neće u svojim slikama dodavati ili brisati elemente koji su bili ispred njega, neće na takav način manipulirati sa prošlom stvarnošću koju je snimio. Njegova jedina manipulacija je podešavanje tonova, boja, kontrasta i sl. uobičajenih fotografskih tehnika (iako i tu ima pretjerivanja), bez obzira bilo to analogno ili digitalno, a sva ostala da ne kažem “manipulacija” prelazi u sferu psiholoških i emocionalnih karakteristika. Tu je sama bit i snaga jednog dobrog autora – fotografa. Izmišljanje, dodavanje ili oduzimanje elemenata u slici kako bi smo dobili na “snazi izričaja” a uz pomoć fotografskih programa ili AI tehnologije nije više fotografija. Što je to i kako je nazvati? Fotomontaža, foto kolaž, digital art, multimedija, tako se to nekako naziva i to je u redu… sve dok se taj i takav art ne počne mješati sa fotografijama i fotografima jer dame i gospodo, to više nije fotografija niti će ikada biti, ako me uopće razumijete.
Zahvaljujući filmovima, negativima kao i digitalnim negativima, još uvijek sa lakoćom možemo pokazati originalni snimak, ali i dokazati kako smo to dekonstruirali i ponovno konstruirali stvarnost koju smo imali ispred sebe. Još uvijek možemo dokazati da je u trenutku snimanja iza kamere bio čovjek i fotograf.