Postalo je besmisleno pisati o moralnom, etičkom, kulturnom, ma sveopćem kolapsu u društvu jeftine zabave i sretnih potrošača. Iz tog razloga nakon godinu dana od zadnjeg pisanja ovaj dvanaesti blog ujedno je i posljednji. Ne volim ostavljati stvari nezavršenima stoga ga pišem zbog sebe kako bih stavio točku na “karijeru” blogera, ali i zbog ravnoteže među zvijezdama. Uostalom, ja nisam pisac jer tucet beskorisnih blogova može napisati i moja baba, manje-više svatko tko umije složiti neku suvislu prosto proširenu rečenicu. Zato čemu više gubiti vrijeme na riječi. Osim toga nisam ni kapacitet za ozbiljnu književnost, za ono pravo pisanje koje je danas poprilično jalova rabota ukoliko je iskreno, nepopulistički i bez računice, jalovo kao i prava, rasna fotografija, umjetnost općenito. No ne treba brinuti jer budućnost “zdrave” misli i “umjetnosti” ionako pripada robotima, umjetnoj inteligenciji, kiborzima a čovjeku ono što ostane, a ostale su mu trice i kučine, mainstream kičaste perlice, fast-food konzumerističke pizdarije, jeftina zabava i plitki sadržaji kojima se obilato hrani već uznapredovali moždani virus u narodu znan kao “mozgojedac”.
Niste nikada čuli za njega? Uostalom to i nije neobično jer osoba zaražena virusom mozgojedca (Lat. Cerebrum Ceno) jednostavno ne zna da je bolesna a još manje to priznaje. Ovaj opaki, izrazito agresivni virus hrani se isključivo mozgovima pripadnika Homo Sapiensa (životinje ne oboljevaju niti ga prenose). Manifestira se na mnogo načina i u svim sferama društvenog života ne birajući pri tome jedinke prema spolu, rasi, vjerskom opredjeljenju i stupnju obrazovanja. Zanimljivo je da se ovo oboljenje nikada ne pojavljuje kod djece nego isključivo tek kod odraslih osoba. Premda je mozgojedac raširen po svim kontinentima, u posljednjih 30-ak godina naglo se proširio po zemljama bivše Jugoslavije. Najnovija znanstvena istraživanja svjedoče kako je epicentar ove pošasti u Hrvatskoj zbog čijeg je dugogodišnjeg djelovanja cijela nacija u posebnoj, euforičnoj vrsti kolektivnog ludila sa vrlo malo preostalog zdravog moždanog tkiva. Svijet je zahvaćen epidemijom te su mu hitno potrebne rijetke jedinke imune na ovaj virus kako bi se spasilo i ovo malo preostalog zdravog razuma.
A kada smo već kod svijeta, znamo li što ga pokreće? Nemojmo smetnuti s uma kako je važnost, moć, popularnost koju netko ili nešto ima dobivena isključivo i samo od ljudi. Dakle jasno se može zaključiti kako je stvar u ljudima, u masi ljudi i tu se krije jedino rješenje. Sam čovjek ne može učiniti puno, ali ono što može je promjeniti sebe. Mjenjajući sebe, dao je svoj maksimum za promjenu svijeta. No kritična masa potrebna kako bi se ovaj svijet pretvorio u doista dobro mjesto za život nikada neće biti dosegnuta. To je čista utopija jer velika većina ljudi previše je lijena da bi se mijenjali u svom komformizmu, ali i u svojoj bijedi koja izvlači od ljudi ono najgore. Lakše je spavati i padati na bulšit fore koje se svakodnevno serviraju na svakakve načine, uključujući i kojekakve teorije zavjere. Znam neki će reći kako sam pesimist ili ne daj bože idealist koji zagovara neku novu ideologiju, ali to uopće nije tako. Ja sam samo promatrač, zapisničar, kolekcionar i šljaker u arhivi slika ovog ludog svijeta koji slalomom tuposti i gluposti ide ka svojoj distopijskoj propasti. Biti i ostati budan u svijetu spavača, samotna je pozicija, ali ne i usamljenička jer ako ste usamljeni kada ste sami, u lošem ste društvu kaže stari dobri Jean Paul Sartre. Živjeti i preživjeti u takvom društvu stvar je individualnog pristupa jer nema jasne i prave formule za sretan život. Tu i tamo sretnete pokojeg putnika namjernika sličnog vama pa je malo veselije i zanimljivije putovati, jer biti i ostati budan isto je kao i biti samoprognan. Ne uklapaš se ili si čudak ako se previše ističeš, ali za uzvrat dobivaš određene benefite o kojima spavači mogu samo sanjati. Koji su to? Namjestite budilicu pa sami vidite ako možete, jer kao i u fotografiji, gledati i vidjeti dvije su sasvim različite stvari. Ako vidite, mjenjate se, napredujete, ako samo gledate, stagnirate ili nazadujete.
Stoga dok ljudi danju nose svoje brendirane roza naočale, lažu, glume ili se samo pretvaraju, ja izlazim noću kada lopovi i prostitutke ordiniraju a “dobri ljudi” spavaju. Kamera koju nosim sa sobom moj je eskapistički alat, svjetlo mi je pero za pisanje, ali i kist za slikanje, a fotografije koje nastanu moji su svjedoci vremena u kojem živim i jedini pravi smisao mog postojanja, moj ikigai. Život je tako kratak dragi moji, zato ga iskoristite na najbolji način… volite, ostanite pošteni, iskreni, čuvajte prirodu, životinje, seksajte se što više i budite ono što jeste te pazite na mozgojedca, da se ne razbolite po putu, ako već niste.
Voli vas sve, bez obzira na stupanj zaraze… vaš Max. 😎
